Prirodna baština

Prirodna baština otoka Mljeta

Otok Mljet geografski je smješten na južnom dijelu Jadrana i pučinski je otok, što određuje njegovu klimu i vegetaciju. Poznat je po svojoj prirodnoj baštini: jezerima, prirodnim lukama, izvorima pitke vode, blatinama, strmim stjenovitim obalama, očuvanim šumama crnike i alepskog bora, bogatstvu podmorja, špiljama i pješčanim uvalama. Zato je 1960. godine sjeverozapadni dio otoka površine 3000 hektara proglašen nacionalnim parkom. Od tada datira i Javna ustanova, koja se brine o očuvanju prirodne baštine; bavi se zaštitom prirode i provodi mjere očuvanja krajolika. Posebna se pozornost posvećuje zaštiti šuma od požara. Takvom sustavnom zaštitom vegetacija se pokušava očuvati od nestajanja i osiguravaju se uvjeti za očuvanje biološke raznolikosti.

Reljefno je svojstvo otoka Mljeta brdovitost, a najviši vrh Veliki grad, visok 514 m, nalazi se u središnjem dijelu otoka. Nekoliko lanaca uzvisina pruža se paralelno otokom tako da su između uzvišenja plodna kraška polja. Stijene su građene od dolomita i vapnenaca, a tlo je crvenica i smeđe tlo na vapnencu. Na otoku nem a nepropusne podloge te zato nema vodenih tokova, ali ima nekoliko izvora pitke vode. Veliko i Malo jezero na sjeverozapadnom dijelu otoka zapravo su potopljene kraške udoline koje je ispunilo more. Obala Mljeta izrazito je razvedena; obiluje otočićima, uvalama, hridima i prirodnim lukama.

Mljet pripada mediteranskom klimatskom području s klimom označenom oznakom Csa po Köpenu, koja se naziva i klimom masline. Klimazonalna zajednica otoka je Orno-Quercetum ilicis H-ić 58., šuma hrasta crnike i crnog jasena. Osim toga razvijene su još dvije šumske zajednice: Pinetum halepensis Anić 58., šuma alepskog bora, i Pinetum pineaeAnić 59., šuma bora pinja.

Novija istraživanja flore otoka Mljeta radili su oko 1980. Profesori Ljerka Regula i Ljudevit Ilijanić (1984.) te profesor Ivo Trinajstić(1985.). U knjizi simpozija koji je održan na Mljetu 1995. izašao je rad profesorice Zinke Parletić (1995.) o ugroženim vrstama flore, a prof. Ivo Trinajstić (1995.) objavio je rad o vegetaciji Mljeta. U novije doba, 2003. i 2004. godine,  specifičnosti vegetacije Saplunara istraživati su autori Alegro, Biljaković, Bogdanović i Boršić.

Fauna

Bogat i zanimljiv životinjski svijet  otoka još nije u potpunosti istražen.

Zmije su sasvim prorijeđene (otrovnica uopće nema) nakon unošenja mungosa (Herpestes auropunctatus) 1909. godine. Nakon početnog naglog porasta, populacija mungosa došla je u određenu ravnotežu s okolinom. Od gmazova česti su zelembać (Lacerta viridis), oštroglava gusterica (Lacerta oxycephala), obična gusterica (Lacerta melisellensis) i kućni macaklin (Hemidactilus turcicus).

Od sisavaca tu zive: miš (Apodemus mystacinus), jež (Erinaceus europeus), više vrsta sišmiša (Chiroptera), obični puh (Glis glis), kuna bjelica (Martes foina) i obični zec (Lepus europaeus). Jelen lopatar (Dama dama) unesen je na otok poslije drugoga svjetskog rata, a odnedavno i divlja svinja (Sus scrofa).

Ptičji svijet bogat je i raznovrstan osobito u doba seobe. U borovim šumama i makiji obitavaju drozdovi (Turdidae), sjenice (Paridae), kraljići (Regulidae), grmuše (Sylvidae), pupavac božjak (Upupa epops), zlatovrane (Coracias garrulus) i dr. Po poljima i docima zimuju zebovke (Fringilidae), ševe (Alaudidae) i pastirice (Motacilidae). Uz obale mora i osobito na blatima ceste su močvarice: divlje patke (Anatidae), gnjurce (Podicipidae), čaplje (Ardeidae) i šljuke (Scolopaeidae). U seobi ovdje se susreću mnoge sokolovke (Falconidae), te golub grivnjaš (Columba palumbus) i golub dupljaš (Columba oenas). Na području Parka gnijezdi se divlji golub (Columba livia) i rijetka grabljivica sova ušara (Bubo bubo).

More oko otoka odlikuje dobro očuvan živi svijet, svojstven južnom jadranu.